To koliko sam se navukla na hranu upravo je besramno. Neka mi netko, molim vas lijepo, objasni kako se to od osobe koja kategorički odbija trošiti vrijeme u kuhinji pretvoriš u onu koja ne može dočekati vikend kad uz Jutarnji izlazi magazin Dobra hrana...(?!)
Sigurna sam da se moraš roditi s ljubavi prema hrani pa ne razumijem kako mi je ipak uspjelo u život ubaciti period od nekih sedam, osam, devet godina kad sam smatrala da je kuhanje gubitak vremena. Pretpostavljam da to ima veze s onom mršavom fazom u kojoj mozak odbija kuhanje zato što kuhanje = (pre)jedenje, a ja, kao tipičan blizanac nemam mjeru pa, kako je kod mene ili sve crno ili sve bijelo tako ili kuham ili ne kuham. Ma kuhala sam ja i u periodu apstinencije ali to nije imalo veze s ovom ovisnošću o finim stvarima kojoj sam se ponovo vratila.
U svakom slučaju svaki izlazak časopisa Dobra hrana toliko me veseli da jedva čekam njegov izlazak, a kako je ovo moja bilježnica s omiljenim receptima odlučila sam da iz svakog časopisa izvučem ono što mi se sviđa kako bih spriječila gomilanje papira i kako bi stvar bila preglednija.
Slike će koji put biti identične a koji put ne, ali što se može...
Dakle svoj sam prvi broj Dobre hrane toliko dobro pospremila da ga ne mogu pronaći ali drugi broj odmah u startu opisuje obiteljsko imanje Aleša Winklera koje se bavi proizvodnjom kozjeg sira. Stancija Kumparička je smještena nedaleko sela Cokuni u istarskoj općini Marčana
a posjeta njoj u doba ljetnog solsticija navodno je nezaboravan doživljaj.
Knjiga koju preporučuju kao jedinu kuharicu koju će muškarac ikad trebati
a ujedno i savršen poklon za sve kuhare amatere je 'Eat like a man', dostupna je na Amazonu.
****
Od sedam brzih recepata izabrala sam jedan od njih a to je zapečena cvjetača isključivo zato što sam prvi puta pročitala kako se sprema créme fraiche
Druga stvar koja mi se dopala je CARTOCCIO, kojem je posvećen čitav članak na dvije stranice. Mene je, naravno, privukla jednostavnost i brza priprema
Od zanimljivih članaka tu je još onaj o plavoj ribi koji kaže kako ona ima male šanse za opstanak jer smo već izlovili papalinu i skušu a i inćuni su na tom putu ali ono što svakako moram ovdje ubilježiti je popis najboljih slastičarnica u Zagrebu što se tiče sladoleda. Pa tako uz megapopularan Vincek u Ilici za koji kažu kako je izbor sladoleda golem ali i klasičan, autorica članka izdvaja ORIJENT u Maksimirskoj.
Malu, šarmantnu, shabby slastičarnicu sa najhrabrijim sladoledima u gradu koje, navodno, rade sami od pravog vrhnja i jaja. Izdvojen je onaj od đumbira kao najuzbudljiviji u gradu, a napominju kako nikako ne bi smjeli propustiti Dubrovačku trilogiju ( badem, naranča, kandirane masline ) i pozdrav s juga ( limun, mascarpone i lavanda ). Zatim tu je IVICA I MARICA u Tkalčićevoj sa zdravim sladoledima, laganim, koji se brzo tope. Odličan je lješnjak. Pa MILLENIUM u Bogovićevoj, kažu za antidijetalce jer su sladoledi vrlo slatki, kremasti i teški uz napomenu da se crna čokolada nit ne bi smjela zvati sladoledom, i na kraju ZAGREB, na križanju Tesline i Masarykove, sa naglaskom na papirne košuljice u kojima poslužuju domaće kornete sa sladoledom.
I na kraju članak o home-made sladoledima koje ( gotovo sam sigurna ) neću raditi iako kod kuće imam aparat ali recepti su bili neodoljivi pa nek se nađe...
I tako se časopis priveo kraju. Osim velike količine dobrih vina ( koje je apsolutno nemoguće pobrojati ) na kraju još adresa koju volim: GILT TASTE --> internet shopping destinacija, za napasanje očiju jer, na žalost, dostupna je samo preko oceana
Čiča miča gotova priča...
( do narednog broja )
