I tako sam se bacila na proučavanje kako iz temelja izmijeniti prehranu, vjerujući kako će usput onih par kilograma nestati sami. Od ranije imam iskustva sa skidanjem trudničke kilaže ( koju btw. nisam mogla skinuti 17 godina ) i znam da je jo-jo efekt najopakija stvar koja se može dogoditi ako se pametno ne poslože stvari, pa mi je fokus na finu i kvalitetnu prehranu postao primarna stvar ( naglasak na 'finu' :)
E sad, sve je to dobro osim činjenice da moja želučana kiselina prijeti da sama sebe pojede. Dugo sam vjerovala kako sam savršeno zdrava i kako se mogu nagutati kamenja pa da mi ne bude ništa sve do kad jednog dana nisam shvatila da ipak nije baš tako. Kad sam jednom prilikom nakon čašice nekakvog suhog crnog vina grlila školjku, shvatila sam da je 'vrag šalu zel' i da tome treba posvetiti malo više pažnje... ( ne ne nisam se napila, pak sam ja ipak zrasla v zagorskim bregima, nisu nam valjda mamek dudu vu vino zabadaf namakali...hehe..)...šalim se, no nakon te sam scene povezala kockice i shvatila da oduvijek nisam mogla jesti kiselu hranu; salatu začinjenu octom, kisele krastavce, nikakav kiseliš spremljen za zimnicu ni suha crna i bijela vina...nisam tome posvećivala pažnju ali došlo je vrijeme da prestanem zanemarivati taj detalj, a to je značilo - sužen je izbor hrane! Ajme strava!!
Bezbroj puta sam slušala ljude kako kažu 'nesmijem ovo-nesmijem ono' i nisam znala koliko to zapravo znači odrcanja. E pa sad sam i ja u toj korpi, jer hrana koja odgovara mom organizmu trebala bi biti pretežno lužnata.
Logičan korak koji slijedi je slaganje menija, sve u malim dozama, planski i bez odricanja, jer nisam od onih koji sebe mogu svezati na kratki lanac. Dakle - doručak, pauza na poslu, ručak, večera, međuobroci i slatki grickači za krizne trenutke....
Velik posao ali veseli
:)
-- nastavlja se --
