Hranom, naravno!! I to ne bilo kakvom hranom, već onom mojom, najdražom...onom koju godinama kuham i neprestano nadopunjujem. Iako sam u međuvremenu drastično promijenila prehranu ( na bolje, naravno :) ovo je i dalje ostala uvijek dostupna bilježnica koju nikad ne zagubim i stalno je pri ruci. Stoga ovo nije još jedan blog o hrani već moja osobna škrinjica s blagom, a cilj je imati sve svoje dragocjenosti na jednome mjestu.


ponedjeljak, 20. kolovoza 2012.

SUŠENE RAJČICE

Iako preferiram zimnicu spremljenu na način naših baka, spadam u domaćice 21. stoljeća kojima je nezamislivo kuhati ajvar ili peči džem čitavo poslijepodne. Jer vrijeme je novac, naše su bake bile domaćice i smatralo se da im to spada u opis posla, na našu sreću, jer da tako nije bilo mi danas ne bi smo imali toliko lijepih sjećanja. Ali što se može, netko je u međuvremenu izmislio emancipaciju, pa nakon odrađenih 8 sati službenog radnog vremena želimo biti i dobre domaćice i dobre majke pa kuhamo, peremo, peglamo, obrađujemo vrtove, čitamo knjige, gledamo filmove, putujemo, družimo se s obiteljskim prijateljima i šopingiramo s prijateljicama. A dan ima samo 24 sata. Naše su bake nekad u 9 sati ugasile svijeću i mrtve umorne zaspale razmišljajući o novim receptima a mi danas pokušavamo što više toga ubaciti u jedan kratak dan.

Sušenje rajčica na sucu našim bi bakama vjerojatno bila smijurija. Ma što tu ima posla, prepoloviš i staviš na sunce, a naše bi se zagorske na sve to valjda još i pitale kud ih ( dovraga ) pospremiti, u bučino ulje? ..iako je to možda zanimljiva ideja.

Na našem je velikom vrtu samo nekoliko malih gredica od čega na jednoj rastu tikvice a na drugoj rajčice. Treća, sa špinatom, posušila se dok smo bili na putu pa sam je zapustila, dok tikve za pečenje, s kojima nema nikakvog posla čitave godine, čekaju prve zimske mrazeve da ih se ubere i u svoj svojoj raskoši penjući se po ogradi prijete da će zagušiti rajčice.

I to je sve od vrta. Reklo bi se ništa da tikvice ne rastu ko lude a rajčice se raspustile pa ih ima, ima i ima.

Da stvar bude bolja, moj otac svako malo 'zaboravi' da imamo vrt otraga pa donese pun cekar rajčica jer njih dva neznaju kud s njima. A nas dva znamo, ha?

Od svih ideja, sušenje se činilo kao najjednostavniji način spremanja, osim toga sušene rajčice su prava delikatesa i višestruko su upotrebljive kao dodatak raznim jelima a ne traži ništa, osim malo uloženog vremena i pola litre dobrog maslinjaka.

POSTOJE 2 NAČINA:

1) U PEĆNICI

Prerezati rajčice na pola, malom žličicom izvaditi meku unutrašnjost ( da se lakše posuši ), posipati solju i po želji začinskim travama pa staviti u pećnicu na 100 stupnjeva da se suše 6 sati.
Ja sam imala malene cherry rajčice pa nisam vadila unutrašnjost jer je gotovo nije ni bilo a kako su rajčice bile doista malene, ravnala sam se intuicijom pa sam ih izvadila jedan sat ranije.

Nakon toga treba ih ostaviti da se ohlade pa staviti u staklenke i zaliti maslinovim uljem. Može se dodati komadić čili papričice.



2) NA SUNCU



Postupak je isti, osim što sušenje traje tri dana. Svaku večer unositi rajčice unutra kako bi se zaštitile od jutarnje rose a ako nisu baš sasvim sitne sredinom prvog dana bilo bi ih dobro okrenuti kako bi se vlaga nakupljena u njima izbacila van.
Tako okrenute sušiti čitav jedan dan a zatim ih opet okrenuti i vratiti licem prema suncu pa sušiti do kraja.

Spremiti u ulje.