Hranom, naravno!! I to ne bilo kakvom hranom, već onom mojom, najdražom...onom koju godinama kuham i neprestano nadopunjujem. Iako sam u međuvremenu drastično promijenila prehranu ( na bolje, naravno :) ovo je i dalje ostala uvijek dostupna bilježnica koju nikad ne zagubim i stalno je pri ruci. Stoga ovo nije još jedan blog o hrani već moja osobna škrinjica s blagom, a cilj je imati sve svoje dragocjenosti na jednome mjestu.


nedjelja, 22. srpnja 2012.

OKUS CHICAGA

Kad sam prije nekih mjesec dana pakirala kofere za Chicago ni u snu se nisam nadala da bi me vremenska razlika mogla tako oboriti kao što me oborila. Prvih sedam dana tamo, zatim sedam dana po povratku a ako uzmemo u obzir dodatno sređivanje dojmova ( čitajte: fotografija, knjiga i časopisa ) sve se nekako oteglo mnogo duže nego što sam očekivala jer jednostavno nisam bila u stanju funkcionirati.
Ali što ćeš, Čikago je ogroman grad pa su i dojmovi ogromni :)
Sve je tamo veliko; ulice, trgovine, razdaljine i naravno - porcije.

( evo jedne vegetarijanske salate iz Eleven City Diner, komentar je bio 'ovo je za flintstonese a ne za ljude'  )


Pakirajući kofere za dvotjedni boravak čvrsto sam odlučila hraniti se samo salatama. Iako zvuči kao nemoguća misija sjećam se onih fantastičnih salata još od prve posjeta NY prije skoro dvadesetak godina kad mi je Cezar bila pravo otkriće a tajlandski restorani mjesto ultimativne prehrane. Veselila me mogućnost novih spoznaja i mogućnost nabavke nekih, kod nas nedostupnih, kuhinjskih pomagala i prehrambenih artikala. Istopiti koji dekagramčić činila se jednostavna usputna misija pa su Pumice i jedne stare drage preuske hlače bili prvi komadi garderobe koje sam spakirala u kofer. Potajno sam se nadala da će mi hlače pri povratku ispadati sa premršavih kostiju...haha, koja utopija, ha?
Već negdje krajem prvog dana moja se nada istopila kao kockica leda na vrućem asfaltu Chicaga. Tamo preko, u tako velikoj zemlji, s tako velikim pojmom svega, doista nije lako ostati mršav; jer porcije su ogromne, hrana suviše dostupna, suviše masna i suviše slatka. Salate su božanstvene! I zdrave, no samo ako ste karakter pa možete odoljeti bezbrojnim umacima koji se obavezno nude uz njih.
Strašno. Na kraju nisam jela salate.
Na +42 po ulici svi srču sokove iz čaša od 7 decilitara punim leda i šećernog sirupa u raznim bojama. Limunada se radi od uštrcaja Monin sirupa pa nije ni čudo što su sva ta bezalkohola pića prave šećerne bombe. No čini se kao da nitko ne obraća pažnju na to.
Muffini veličine omanjeg brda i kolačići veličine dječjeg dlana stoje pored svake blagajne kao usputni snack na putu do posla. Uspješno sam ih ignorirala prvih nekoliko dana no prilika da pojedem cheesecake bila je nešto čemu jednostavno nisam bila u stanju odoljeti.


Svakako najslaviji i najpopularniji cheesecake jede se u The Cheesecake Factory. Ako ste gledali film 'Charlie i tvornica čokolade' asocijacija vam može biti upravo to.

Zlatno obojani niski stropovi slastičarnice/restorana u dnu samog John Hancock Observatorija, 100-katnog tornja sa čijeg se 94. kata pruža nezaboravan pogled na grad i jezero Michigan, asociraju na pećinu. Kićasti interijer toliko je umjetan da može proći jedino u dječjim filmovima, no njihov se cheesecake smatra kavijarom među tom vrstom kolača a za stol se čeka u redovima. I tako smo stali u red. Ispod oka sam pratila kako moj suprug zadnjom snagom volje nastoji ne pobjeći iz tog strašnog prostora, on to ne jede no poštuje moju želju da probam.
Hvala mu zbog toga jer je cheesecake od divljih borovnica s toppingom od bijele čokolade bio fantastičan i ispunio sva očekivanja. Naravno, hrpa šlaga bila je sasvim suvišna.


Nisam od onih koji se mogu zadržati na tom jednom jedinom cheesecake iskustvu pa sam drugi šećerni šut u obliku cheesecakea pojela u kafiću preko puta ART INSTITUTA u kojem se ( jao sreće ) upravo održavala retrospektiva ROYA LICHTENSTEINA.

Bio je mnogo manje šlagiran i glamurozan i mnogo jače sladak zbog preljeva od malina, no zato ništa manje kremast i ukusan. Mislim na  cheesecake :)

A kad smo već kod slatkog moram spomenuti da su tamo trenutno najveći hit Oreo keksi od kojih je napravljeno baš sve, od kolača, preko sokova i sladoleda do kompletnih dječjih menija u nekim restoranima. Strašno. No biznis je biznis i oni to najbolje znaju. Restorana je bezbroj, jede se vani, pa iako je kriza posao sa hranom cvjeta. Ako se izmorite obilazeći muzeje i bezbrojne trgovine s beskrajnim policama garderobe, odlična je hrana na dva koraka svugdje oko vas. Jedan odličan nalazi se u mezaninu ogromnog shopping centra Water Tower Place a zove se Foodease.

U šminkerskim je restoranima, kao i svugdje u svijetu, hrana ušminkana i suviše 'finjaka' pa su okusi izgubljeni negdje u pokušaju da opravdaju cijenu, a kako mi nismo taj tip ljudi radije se držimo domaćih restorana s autohtonom kuhinjom i natur aromama. Imali smo sreće jer nam je vodič po restoranima bio zet mog supruga, domaći dečko sa stilom i ukusom i jako smo fino papali.

Jedan od prvih u koji nas je odveo bio je NoMI, koji nikako ne spada u klasičnu turističku destinaciju, izbor jela je probran a atmosfera ležerna i ugodna, taman onakva kakvu volimo. Tamo smo gricnuli sashimi od rakova i tart od sira i pršuta a moj sorbet od borovnica i ljubičica bio je odskočna daska za upalu grla koja me odmah iza ugla zaskočila. No dobra stvar je bila limunada s ružmarinom. Osvojila me naprečac iako je isto tako bila napravljena od Monin sirupa, no ideja je fantastična pa ju svakako planiram u budućnosti primijenjivati.
RECEPT:  Grančicu svježeg ružmarina jednostavno uroniti u čašu limunade s puno kockica leda. Ostaviti da malo stoji unutra da se okusi prožmu. Strašno paše.

Jedan od poznatijih kvartova Chicaga je živopisan Wicker park po kojem je snimljen i istoimeni film. Naša je kći imala tu sreću da tamo proslavi svoj 21. rođendan i popije svoje prvo službeno dozvoljeno američko pivo :)
Minijaturna torta bila je kupljena u Sarah's Pastries & Candies i mogu vam reći da se nije proslavila. Torta od vanilije s nadjevom od jagoda koji nije vidio jagode ali je zato vidio mnogo maslaca. No uz izvrsnu tajlandsku hranu i malo preglasni jazz, čitav ćemo doživljaj zasigurno pamtiti.

Kako se naš boravak tamo poklopio sa 4th of July, danom državnosti, začudili smo se kako na ulicama vlada mir. Osim velike zastave obješene na Wrigley Building i vatrometa sa Navy  Piera, nije bilo nikakvih pokazatelja da se upravo održava jedan tako važan praznik.


Nismo nikako željeli propustiti doživljaj vatrometa koji je tamo već postao tradicija pa se zbog brojnih turista održava čitav tjedan u raznim vremenskim terminima kako bi brojni posjetioci bili u mogućnosti brodskim turama s jezera doživjeti spektakl. Zato smo arhitektnsku turu uplatili po danu pa s rijeke pogledali nezaboravnu arhitekturu grada a doživljaj vatrometa upotpunili na način domaćina - sjedeći na travi u parku u vidu piknika. Njima je normalno da za tih 15-tak - dvadesetak minuta koliko traje vatromet ponesu sa sobom dekice i sklopive stolice pa zajedno sa svojim kućnim ljubimcima nakon vatrometa u miru i tišini odu doma. Ali pazite, doma je daleko. Doma se putuje brzim gradskim vlakom po jedan sat i više. Oni koji žive na rubnom dijelu grada trebaju oko sat i pol da graskom željeznicom, koja je najbrži način transporta, stignu do svojih kvartova.


Ono što je bilo najljepše - na travi ( izgorjeloj od vrućine ) za njima ne ostane ni papirić iako pola grada na taj način u parku slavi taj dan.
Općenito je piknik u gradskim parkovima uobičajeni način odmora pa u većem dijelu parka nema klupica nego ljudi na travi sjede na dekicama i igraju se s djecom ili čitaju. I nigdje ni papirića, ni po cesti ni u parku, doista fascinantno. To je, uz izrazitu ljubaznost koja me potpuno kupila, jedna od najboljih karakteristika Chicaga. Tamo je uobičajeno da ti se ljudi koje srećeš po ulici nasmiješe i pozdrave te. I to SVI redom. Trebalo nam je neko vrijeme da se naviknemo da na taj način komuniciramo sa svakim prolaznikom uključujući prometnika na sredini raskršća koji vam dok prelazite cestu obavezno zaželi laku noć ili ugodan dan.
Zar to nije prekrasno?
Naravno da se to ne odnosi na glavnu trgovačku četvrt u kojoj je više turista nego domaćina no osjećaj koji imaš dok uđeš u bus koji povezuje pojedine dijelove grada je fantastičan. Vozač autobusa odnosi se s putnicima kao da su u njegovoj kući. Osjeća se povezanost čovjeka i vozila a želja da pomogne oko lokacije koja vam treba je upravo fantastična. Navozili smo se brojnim autobusima i odgovorno tvrdim da je 95% vozača takvih, ostalih 5 je iznimka.

Vratimo se vatrometu s Navy Piera.
Navy Pier je rekreacijsko zabavni centar prepun restorana i atrakcija gdje lokalno stanovništvo i turisti i iz čitavog svijeta dolaze provesti dan zabavljajući se uz kina, kazališta, cirkus i vožnju po jezeru Michigan. Sve je tamo, i zabava i hrana.
Tamo možete biti čitav dan i neće vam dosaditi. Svojom dužinom od 915 i širinom od 120 metara bio je najveći na svijetu kad je izgrađen, 1916. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata korišten je za vojnu obuku a nakon četverogodišnjeg renoviranja na njemu je izgrađen Ferris Wheel, 45 metara visok vrtuljak sa čijeg se vrha pruža nezaboravan pogled na grad i jezero Michigan.

Na vrućini od +43 moram priznati da smo ga jedva prehodali a kako meni za hranu nikad nije prevruće na usputnom sam kiosku gricnula izvrstan CHURROS posut šećerom i cimetom i punjen čokoladom. Mmmm...njamaaa...još i sad mogu osjetiti okus koji mi je ostao u ustima.
Izbjegavam pržene kolače no ovo je nešto zbog čega treba zaboraviti na kalorije.

Na preporuku prijatelja koji dobar dio godine živi u Chicagu, otišli smo probati najbolji hamburger u gradu kojeg poslužuju u Park Grillu, odmah ispod famoznog bubrega u Millenium parku.

Ispalo je da se zapravo radi o iznimno ukusnom, velikom i sočnom komadu mljevenog mesa uz salatu i prilog od prženih krumpirića. Preporuka - obavezno probati! No ima caka; nije svejedno u koje doba dana naručujete obrok jer u vrijeme ručka dobijete hamburger u njegovom izvornom obliku, između dva komada peciva dok se u vrijeme bruncha taj isti obrok služi kao gore navedena pljeskavica.

Isto je tako poznato da nikako ne treba napustiti grad prije nego što pojedete doručak u The Bongo Room i ručak u Eleven City Diner pa sam posljednja dva dana žrtvovala dijetu i uputila se doživjeti i to iskustvo.

Interijer 50-ih te iznimna ponuda hrane za doručak i brunch karakteristični su za The Bongo Room.
Njihove su me poznate palačinke doslovce oborile s nogu. Lemon Ricotta & Bluberry shortcakes zapravo su tri ogromne debele palačinke s borovnicama i intenzivnim okusom vanilije preko kojih se topi musse od čokolade s ricottom.
A tanjur na kojem su servirane je onaj najveći, ko plata za posluživanje. Majko mila.

Moj suprug ne doručkuje pa je ispalo da ih moram savladati sama što se pokazalo kao nemoguća misija. Nakon dvije, bila sam sita čitav dan. Navikli u proteklih dva tjedna na velike porcije ova je bila najveće iznenađenje, jel' moguće da netko može nešto takvo poslije svega pojesti kao desert?? Majko mila...( još jednom )

Na kraju je ispala sreća što sam upravo to doručkovala jer se istog dana otvarao jedan od najpopularnijih sajmova hrane u gradu - Taste of Chicago.
Za tu je priliku zatvorena ulica koja dijeli Grant Park na pola što znači 1,3 km ogromne, široke ceste po kojoj se nahodate da pređete ulicu a kojom su, za tu priliku čitavom dužinom poredani šatori svih restorana u gradu. Na +40 nemoguće ih je sve obići no čim se spusti mrak čitava se ulica pretvara u zabavu. Na svakom uglu svira živa glazba a ponuda hrane je doista impresivna. No i ona je za naša mjerila malo suviše masna pa mi je nakon bruskete od mozzarele i sira trebala čaša pive da sve zajedno probavim :)


Jedan od onih iznimnih restorana kojima sam se vrlo veselila došao je na red na samom kraju.
Eleven City Diner spada u kultne restorane tipičnog američkog interijera s betonskim zidovima, visokim stropovima, ventilatorima i ponudom koja zadovoljava i najizbirljivijeg gladnog kupca. Moram priznati da nisam očekivala tako dobru atmosferu i tako dobru kuhinju pa mi je bilo žao što sam tako nešto ostavila za sam samcat kraj. Meta je bio Pastrami sendvič čije su fotografije bile u svim lokalnim vodičima pa nisam mogla otići da to ne probam.

Pastrami je zapravo marinirana šunkica obložena začinima a zatim dimljena, parena i ručno narezana. Dobijete dva komada. Pitaju vas kakvu vrstu kruha želite za sendvič a postoji i tzv. Double Decker varijanta, to je ona na dva kata za koju prvobitno nisam bila sigurna tko ju je sposoban pojesti no nakon kušanja mog sendviča uvjerena sam da bih to mogla čak i ja. Čista fantazija! Šunkica se topi u ustima u harmoniji integralnog kruha i priloga od svježeg zelja u umaku od majoneze i vrhnja. Pojela sam sve i mogla bih još.
Još sendviča, još svega, još Čikaga.

Bilo je tu još okusnih uživancija, npr. Salted Caramel Crumble Pudding iz restorana u poznatom Irwing Park Roadu ( taj salted caramel se počeo provlačiti kroz sve recepte koje u posljednje vrijeme čitam i naprosto sam ga morala probati )


pa mini cheesecake iz meksičkog restorana
-ne znam kako sam od svih slastica ( u meksičkom restoranu! ) izabrala baš to. Vjerojatno zato što je pisalo ''mini'' ispred nazva a ja sam već jedva disala od obilne porcije, samo je falila mrvica slatkog na kraju no ispalo je da je bio odličan i da je recept koji sam ranije iskušala OVDJE gotovo identičan


...pa čoko okruglica od mrkve iz Row Food trgovine sirovom hranom čija je ponuda doista impresivna i uvijek mi je žao što tako jedinstvene stvari ne mogu ponijeti kući da podijelim s prijateljima.  
Savršen, pun okusa, zasitan...jela sam ga dva dana i nikako pojesti



Suviše je brzo stigao zadnji dan a s njim i sum-sumare popisa obaveznih destinacija koji se u početku činio golem, no kako su dani prolazili tako se postupno smanjivao i na našu radost na kraju pokazao da smo uspjeli vidjeti sve što se vidjeti da. U prvom naletu, naravno. Jer imalo bi se tu toga još danima šta obilaziti a o kulturnim zbivanjima i svakodnevnim koncertima poznatih imena da i ne pričam. Iako sam bila na rubu snaga i noge su mi doslovce otpale, ja bih ostala. Malo je gradova na svijetu gdje se čovjek osjeća kao kod kuće, Chicago je upravo takav.



No tu nije kraj. Prelijepu arhitekturu i sve što nije bilo u vezi s hranom možete pogledati OVDJE

a mi se vratimo hrani i nekim malim stvarima koje sam sa sobom dovukla.

nedjelja, 15. srpnja 2012.

SARAH'S PASTRIE'S & CANDIES, Chicago

Kažu da ne postoje slučajnosti.
S vremenom sam nekako i sama sve više uvjerena u to iako poštujem teoriju da u određenom trenutku nešto više pažnje obraćamo na određene stvari pa se one po principu magneta ljepe na nas. Bez obzira o čemu se radilo, meni se poklopilo. Prije nekih mjesec dana, listajući newslettere, otvorila se slika kućice iz bajke, izgledala je upravo onako kako ja zamišljam da bi trebao izgledati moj candy shop. Adresa: E. Oak Street, Chicago. Je li moguće? ja upravo pakiram kofere za tamo!
Opsesija se rodila.
Naravno, u prelijepom i prevelikom Chicagu trebalo mi je gotovo sedam dana da takvo jedno mjesto napokon dođe na red.



Na samom vrhu Magnificent Mile, glavne shopping ulice Chicaga, mala je poprečna ulica s ekskluzivnim robnim markama među kojima je Sarah's Pastries svojom crvenom tendom i minijaturnom bijelom drvenom ogradicom bila bombončić u sivilu okolnih zgrada.

Prostor je bio minijaturan, uzak i dekorativan. Na zidovima članci i uokvireni isječci iz raznih časopisa, među ostalim i onaj iz Traditional Home prema kojem sam ih pronašla i ja.
S velikim sam zadovoljstvom naručila komad pite od sezonskog voća, nestrpljivo iščekujući što će mi stići na stol. Stigla je prefina, hrskava pita od višanja i badema, upravo onakva kakva je morala biti da ispuni očekivanja koja baš i nisu bila mala :)



Nije me začudilo što je bila servirana na premalom plastičnom tanjuru s plastičnom vilicom jer u proteklih sam se sedam dana navikla da im tamo, u tako velikoj zemlji s tako mnogo ljudi, baš i nije na svim mjestima stalo do prezentacije nego više do praktičnosti.

Naravno, u boljim restoranima ipak ne služe hranu na plastičnim tanjurima no nešto više o tome i hrani, hrani i još malo hrani, za koji (tje)dan dok savladam vremensku razliku, trenutno me totalno oborila.

ponedjeljak, 2. srpnja 2012.

ZAPEČENI CAMAMBERT




Ovo definitivno spada u red sitnih gušta, ne zbog veličine porcije već zbog snage kojom udara na osjetila

Sjećate se španjolskog Alicantea i onog pečenog sira s medom i začinskim travama kojeg je kolegica naručila za večeru?
E pa ako ste već zaboravili, ja nisam. To je bilo toliko dobro a naizgled toliko jednostavno da naprosto nisam mogla propustiti da ga kod kuće isprobam.

Prvi se pokušaj nije proslavio. Prvo zato što sam upotrijebila kozji sir koji je prilikom pečenja pustio aromu i postao dominantan i suviše slan, a drugo, pekla sam ga kao da ćemo od njega dobiti salmonelu. Naravno, skroz se rastopio i izlio iz gabarita.
( slika gore )

No zato je drugi pokušaj ispao čista fantazija bez obzira što sam koristila Presidentov Saint Morgon jer trenutno u frižideru nije bilo camemberta.
Prije svega moram reći da je ovo za one koji vole takve stvari. Moj je suprug stavio zalogaj u usta i zaključio kako je fino ali mu je dosta. Slažem se da ga se ne može suviše pojesti, intenzivan je i zasitan ali kad sami sebe ( i naravno druge ) želite nečim finim počastiti, kad vam fali samo zalogaj, neki fini gušt da ga stavite u usta, kao predjelo ili poslije fine večerice ili ručka - ovo je prava stvar.

Gotovo je čas posla. Treba samo odmotati sirek, odozgo premazati medom i posuti sjeckanim svježim začinima ( ružmarin i  majčina dušica ), dodati okolo još malo meda i ubaciti u zagrijanu pećnicu na 10 minuta.
Sve više je suviše.

Najjednostavnije ga je ispeći u vlastitoj drvenoj kutiji. Moja se ranije raspala pa sam koristila kalup. 

Osim meda tu su još i slane varijante s maslinovim uljem i češnjakom ili prženim sjemenkama. Izvrsno se slažu i orašasti plodovi i sve ono što uobičajeno služimo s takvom vrstom sireva. Sve ovisi o trenutku i apetitima. Posipati, zapeći i poslužiti s tostiranim baquettima i čašicom finog vinčeka.

Ja sam svoj drugi pokušaj pojela uz dobar film. Sjetila sam se okinuti fotićem tek nakon filma
( čitaj: nakon što sam gotovo sve pojela :)

treći slijedi uskoro...njama...