Hranom, naravno!! I to ne bilo kakvom hranom, već onom mojom, najdražom...onom koju godinama kuham i neprestano nadopunjujem. Iako sam u međuvremenu drastično promijenila prehranu ( na bolje, naravno :) ovo je i dalje ostala uvijek dostupna bilježnica koju nikad ne zagubim i stalno je pri ruci. Stoga ovo nije još jedan blog o hrani već moja osobna škrinjica s blagom, a cilj je imati sve svoje dragocjenosti na jednome mjestu.


nedjelja, 17. ožujka 2013.

OBLAČAN DAN U SOLUNU

Volim zemlje gdje naranče rastu uz cestu.
Ima neku čar taj osjećaj da samo posegneš rukom i s grane skineš svježi plod, doduše bez pesticida no zato s okusom ispušnih plinova ali tko mari, osjećaj je dobar.
I dok kod nas novi snježni val bijeli ulice, u Grčkoj oni hrabriji već šeću bez čarapa.
Thessaloniki ili Solun, drugi je po veličini grad u Grčkoj. Smješten uz obalu Egejskog mora u dužini od nekih dvadesetak kilometara danas broji oko milijun i pol stanovnika. Kriza o kojoj mi sve dobro znamo naizgled se očituje jedino u napuštenim lokalima i popustima od 50-70% na izlozima trgovina, no atmosfera grada je i dalje vedra a restorani puni ko šipak. Moguće da je razlog bio karneval koji je tog četvrtka napunio ulice no i naredne su večeri također svi restorani bili popunjeni a razlog smo saznali slijedećeg dana u obilasku tvornice namještaja. Naime radnička je plaća 50 eura po danu što ispada nama nezamislivih tisuću eura na mjesec pa stoga ne čudi popunjenost restorana.

Bez obzira na navedenu plaću iza tih ljubaznih i vedrih ljudi krije se mnogo problema. Očituje se to i prilikom razgledavanja grada kad je od četiri bizantske crkve kroz čija smo vrata pokušali ući otvorena bila tek jedna, i to Hagia Sofia, najpoznatija solunska crkva izgrađena u 8. stoljeću po uzoru na onu veliku u Istambulu. Ostale su zatvorene kao i većina objekata od povijesne važnosti, kažu zbog nedostatka novca za održavanje i nemogućnosti plaćanja osoblja.

I onda neš pil? :)

Šta drugo preostaje nego - hrana. Grci vole fino papati. Da im hrana nije fina ne bi bila globalno poznata a da ne spominjem slastice koje su prava šećerna bomba. Iako nigdje u restoranu nisu posluživali baklavu, na svakom je uglu smještena slastičarna s tortama, baklavama, urmašicama, halvama i šećerlemama da ti pamet stane. Cijene od pola do jednog eura.

I onda neš jel? No pa recite...
Jedino ne razumijem zašto tako finu hranu jedu iz malih tanjura (?)

Svjetski popularna grčka salata košta oko 6 eura, a porcija za slona. Od jedne salate popucate po šavovima. Serviraju vam uz vruće svježe pečene pogačice pa još ako uz to naručite grilani halloumi ( vrsta tvrdog sira ) i gyros ili pržene krake od hobotnice te 1/2 litre domaćeg crvenog vina, do sita ćete se najesti za 10-12 eura po osobi. Istina bez deserta, no siti i sretni. 

Naš beskrajno šaramantan City Hotel bio je smješten na najboljoj mogućoj poziciji; jednu ulicu sjeverno od mora, jedan blok lijevo od Aristotelousa, glavnog gradskog trga, jedan blok desno od Ladadike, kvarta punog malih taverna i pet minuta hoda do tržnice. A tržnica je carstvo hrane, začina i raznih malih kućnih potrepština pa sam se jedva odmaknula s nje. Ovog su puta glavni ulov bili kalupi, upravo oni mali koji su mi tjedan ranije nedostajali za brioše, a kako se od nedavno palim na minijaturne torte, kapitalci su bila dva mala kalupa od 15 centimetara koji se čak i na Amazonu rijetko nađu.
Juhuuu, koja sreća, nakon takvog shoppinga večerica bolje sjeda.

Tsoureki je grčki uskršnji kruh, specifičnog okusa i strukture. Crvena pisanica u sredini simbolizira krvi Kristovu. Kažu da je Solun poznatiji po tsourekiju nego po svojoj Bijeloj kuli a kako tsoureki zahtijeva dva specijalna grčka začina Mastic i Mahlab, najveća mi je briga bila da se kući ne vratim bez njih.
Mastic je produkt drveta koji raste na mediteranskom području a njegova se smola koristi kao dodatak od proizvodnje paste za zube i guma za žvakanje, preko sapuna do prehrambenih proizvoda poput rahat lokuma, likera i dodatka u dizana tijesta. Daje specifičnu gustoću tijestu, koju je teško opisati.
Mahlepi ili mahlab je aromatičan začin proizveden od sjemena jedne vrste višnje. Okus mu je nešto između arome višnje i gorkog badema.

S oba začina u koferu logičan je nastavak bio da umijesim Tsoureki. Moram priznati da smo prvi pokušaj pojeli prije no što sam se sjetila da ga uslikam i iskreno, nisam bila sigurna da mi je uspio. Suviše se brzo posušio i otvrdnuo. No zato je drugi bio uspješan i ukusan. Nešto doista malo drugačije, nekako okusom na pravi panettone a čak je i drugi dan bio odličan. Ključnu ulogu ima Mastic pa ako imate priliku doći do njega, recept slijedi za koji dan.