Razmislite, kad ste zadnji put vidjeli ledene ruže na prozorima? One prave...preko čitavog prozora.
Ne izlazi mi iz glave scena iz djetinjstva kad je bakina kuća među zagorskim bregima bila okovana snijegom i ledom a mi, djeca, u rano zimsko jutro ispod debelih pernatih dunjhica skupljali hrabrost da iskočimo iz kreveta. Soba je bila nezagrijana, s krova su visjele sige a čitavi prozori bili su prekriveni ledenim ružama. Scena je to koja mi se uvijek i uvijek ispočetka vraća. Još se sjećam kako mi je bilo hladno ( a mrzim kad mi je hladno ), no ljepota trenutka zauvijek se usjekla u pamćenje.
Neki dan sam na djeliću prozora uspjela uloviti komadić ruže koji se stvorio. Daleko je to od onih maštovitih prozorskih kreacija iz doba nezagrijanih soba, ali razveselilo me.
Bez obzira na čari djetinjstva, ipak je ugodno iz topline sobe gledati pahulje koje lepršaju oko prozora i djecu koja uživaju igrajući se u snijegu.
Na kraju ljupčica nije došla iz Zagreba zbog uvjeta na cestama no zato se junior pojavio na vratima ( s dobrom voljom i zamagljenim naočalama ) kako bi pomogao ocu u dvoboju sa snijegom.
Za nagradu je dobio veliki komad tatinog srčeka.
Mamino ionako uvijek ima :)