Ali što ćeš, Čikago je ogroman grad pa su i dojmovi ogromni :)
Sve je tamo veliko; ulice, trgovine, razdaljine i naravno - porcije.
Pakirajući kofere za dvotjedni boravak čvrsto sam odlučila hraniti se samo salatama. Iako zvuči kao nemoguća misija sjećam se onih fantastičnih salata još od prve posjeta NY prije skoro dvadesetak godina kad mi je Cezar bila pravo otkriće a tajlandski restorani mjesto ultimativne prehrane. Veselila me mogućnost novih spoznaja i mogućnost nabavke nekih, kod nas nedostupnih, kuhinjskih pomagala i prehrambenih artikala. Istopiti koji dekagramčić činila se jednostavna usputna misija pa su Pumice i jedne stare drage preuske hlače bili prvi komadi garderobe koje sam spakirala u kofer. Potajno sam se nadala da će mi hlače pri povratku ispadati sa premršavih kostiju...haha, koja utopija, ha?
Već negdje krajem prvog dana moja se nada istopila kao kockica leda na vrućem asfaltu Chicaga. Tamo preko, u tako velikoj zemlji, s tako velikim pojmom svega, doista nije lako ostati mršav; jer porcije su ogromne, hrana suviše dostupna, suviše masna i suviše slatka. Salate su božanstvene! I zdrave, no samo ako ste karakter pa možete odoljeti bezbrojnim umacima koji se obavezno nude uz njih.
Strašno. Na kraju nisam jela salate.
Na +42 po ulici svi srču sokove iz čaša od 7 decilitara punim leda i šećernog sirupa u raznim bojama. Limunada se radi od uštrcaja Monin sirupa pa nije ni čudo što su sva ta bezalkohola pića prave šećerne bombe. No čini se kao da nitko ne obraća pažnju na to.
Muffini veličine omanjeg brda i kolačići veličine dječjeg dlana stoje pored svake blagajne kao usputni snack na putu do posla. Uspješno sam ih ignorirala prvih nekoliko dana no prilika da pojedem cheesecake bila je nešto čemu jednostavno nisam bila u stanju odoljeti.
Svakako najslaviji i najpopularniji cheesecake jede se u The Cheesecake Factory. Ako ste gledali film 'Charlie i tvornica čokolade' asocijacija vam može biti upravo to.
Zlatno obojani niski stropovi slastičarnice/restorana u dnu samog John Hancock Observatorija, 100-katnog tornja sa čijeg se 94. kata pruža nezaboravan pogled na grad i jezero Michigan, asociraju na pećinu. Kićasti interijer toliko je umjetan da može proći jedino u dječjim filmovima, no njihov se cheesecake smatra kavijarom među tom vrstom kolača a za stol se čeka u redovima. I tako smo stali u red. Ispod oka sam pratila kako moj suprug zadnjom snagom volje nastoji ne pobjeći iz tog strašnog prostora, on to ne jede no poštuje moju želju da probam.
Hvala mu zbog toga jer je cheesecake od divljih borovnica s toppingom od bijele čokolade bio fantastičan i ispunio sva očekivanja. Naravno, hrpa šlaga bila je sasvim suvišna.Nisam od onih koji se mogu zadržati na tom jednom jedinom cheesecake iskustvu pa sam drugi šećerni šut u obliku cheesecakea pojela u kafiću preko puta ART INSTITUTA u kojem se ( jao sreće ) upravo održavala retrospektiva ROYA LICHTENSTEINA.
Bio je mnogo manje šlagiran i glamurozan i mnogo jače sladak zbog preljeva od malina, no zato ništa manje kremast i ukusan. Mislim na cheesecake :)A kad smo već kod slatkog moram spomenuti da su tamo trenutno najveći hit Oreo keksi od kojih je napravljeno baš sve, od kolača, preko sokova i sladoleda do kompletnih dječjih menija u nekim restoranima. Strašno. No biznis je biznis i oni to najbolje znaju. Restorana je bezbroj, jede se vani, pa iako je kriza posao sa hranom cvjeta. Ako se izmorite obilazeći muzeje i bezbrojne trgovine s beskrajnim policama garderobe, odlična je hrana na dva koraka svugdje oko vas. Jedan odličan nalazi se u mezaninu ogromnog shopping centra Water Tower Place a zove se Foodease.
U šminkerskim je restoranima, kao i svugdje u svijetu, hrana ušminkana i suviše 'finjaka' pa su okusi izgubljeni negdje u pokušaju da opravdaju cijenu, a kako mi nismo taj tip ljudi radije se držimo domaćih restorana s autohtonom kuhinjom i natur aromama. Imali smo sreće jer nam je vodič po restoranima bio zet mog supruga, domaći dečko sa stilom i ukusom i jako smo fino papali.
Jedan od prvih u koji nas je odveo bio je NoMI, koji nikako ne spada u klasičnu turističku destinaciju, izbor jela je probran a atmosfera ležerna i ugodna, taman onakva kakvu volimo. Tamo smo gricnuli sashimi od rakova i tart od sira i pršuta a moj sorbet od borovnica i ljubičica bio je odskočna daska za upalu grla koja me odmah iza ugla zaskočila. No dobra stvar je bila limunada s ružmarinom. Osvojila me naprečac iako je isto tako bila napravljena od Monin sirupa, no ideja je fantastična pa ju svakako planiram u budućnosti primijenjivati.RECEPT: Grančicu svježeg ružmarina jednostavno uroniti u čašu limunade s puno kockica leda. Ostaviti da malo stoji unutra da se okusi prožmu. Strašno paše.
Minijaturna torta bila je kupljena u Sarah's Pastries & Candies i mogu vam reći da se nije proslavila. Torta od vanilije s nadjevom od jagoda koji nije vidio jagode ali je zato vidio mnogo maslaca. No uz izvrsnu tajlandsku hranu i malo preglasni jazz, čitav ćemo doživljaj zasigurno pamtiti.
Nismo nikako željeli propustiti doživljaj vatrometa koji je tamo već postao tradicija pa se zbog brojnih turista održava čitav tjedan u raznim vremenskim terminima kako bi brojni posjetioci bili u mogućnosti brodskim turama s jezera doživjeti spektakl. Zato smo arhitektnsku turu uplatili po danu pa s rijeke pogledali nezaboravnu arhitekturu grada a doživljaj vatrometa upotpunili na način domaćina - sjedeći na travi u parku u vidu piknika. Njima je normalno da za tih 15-tak - dvadesetak minuta koliko traje vatromet ponesu sa sobom dekice i sklopive stolice pa zajedno sa svojim kućnim ljubimcima nakon vatrometa u miru i tišini odu doma. Ali pazite, doma je daleko. Doma se putuje brzim gradskim vlakom po jedan sat i više. Oni koji žive na rubnom dijelu grada trebaju oko sat i pol da graskom željeznicom, koja je najbrži način transporta, stignu do svojih kvartova.
Ono što je bilo najljepše - na travi ( izgorjeloj od vrućine ) za njima ne ostane ni papirić iako pola grada na taj način u parku slavi taj dan.
Općenito je piknik u gradskim parkovima uobičajeni način odmora pa u većem dijelu parka nema klupica nego ljudi na travi sjede na dekicama i igraju se s djecom ili čitaju. I nigdje ni papirića, ni po cesti ni u parku, doista fascinantno. To je, uz izrazitu ljubaznost koja me potpuno kupila, jedna od najboljih karakteristika Chicaga. Tamo je uobičajeno da ti se ljudi koje srećeš po ulici nasmiješe i pozdrave te. I to SVI redom. Trebalo nam je neko vrijeme da se naviknemo da na taj način komuniciramo sa svakim prolaznikom uključujući prometnika na sredini raskršća koji vam dok prelazite cestu obavezno zaželi laku noć ili ugodan dan.
Zar to nije prekrasno?
Naravno da se to ne odnosi na glavnu trgovačku četvrt u kojoj je više turista nego domaćina no osjećaj koji imaš dok uđeš u bus koji povezuje pojedine dijelove grada je fantastičan. Vozač autobusa odnosi se s putnicima kao da su u njegovoj kući. Osjeća se povezanost čovjeka i vozila a želja da pomogne oko lokacije koja vam treba je upravo fantastična. Navozili smo se brojnim autobusima i odgovorno tvrdim da je 95% vozača takvih, ostalih 5 je iznimka.
Navy Pier je rekreacijsko zabavni centar prepun restorana i atrakcija gdje lokalno stanovništvo i turisti i iz čitavog svijeta dolaze provesti dan zabavljajući se uz kina, kazališta, cirkus i vožnju po jezeru Michigan. Sve je tamo, i zabava i hrana.
Tamo možete biti čitav dan i neće vam dosaditi. Svojom dužinom od 915 i širinom od 120 metara bio je najveći na svijetu kad je izgrađen, 1916. godine.
Na vrućini od +43 moram priznati da smo ga jedva prehodali a kako meni za hranu nikad nije prevruće na usputnom sam kiosku gricnula izvrstan CHURROS posut šećerom i cimetom i punjen čokoladom. Mmmm...njamaaa...još i sad mogu osjetiti okus koji mi je ostao u ustima.
Izbjegavam pržene kolače no ovo je nešto zbog čega treba zaboraviti na kalorije.
Na preporuku prijatelja koji dobar dio godine živi u Chicagu, otišli smo probati najbolji hamburger u gradu kojeg poslužuju u Park Grillu, odmah ispod famoznog bubrega u Millenium parku.
Ispalo je da se zapravo radi o iznimno ukusnom, velikom i sočnom komadu mljevenog mesa uz salatu i prilog od prženih krumpirića. Preporuka - obavezno probati! No ima caka; nije svejedno u koje doba dana naručujete obrok jer u vrijeme ručka dobijete hamburger u njegovom izvornom obliku, između dva komada peciva dok se u vrijeme bruncha taj isti obrok služi kao gore navedena pljeskavica.
Isto je tako poznato da nikako ne treba napustiti grad prije nego što pojedete doručak u The Bongo Room i ručak u Eleven City Diner pa sam posljednja dva dana žrtvovala dijetu i uputila se doživjeti i to iskustvo.
Njihove su me poznate palačinke doslovce oborile s nogu. Lemon Ricotta & Bluberry shortcakes zapravo su tri ogromne debele palačinke s borovnicama i intenzivnim okusom vanilije preko kojih se topi musse od čokolade s ricottom.
A tanjur na kojem su servirane je onaj najveći, ko plata za posluživanje. Majko mila.
Moj suprug ne doručkuje pa je ispalo da ih moram savladati sama što se pokazalo kao nemoguća misija. Nakon dvije, bila sam sita čitav dan. Navikli u proteklih dva tjedna na velike porcije ova je bila najveće iznenađenje, jel' moguće da netko može nešto takvo poslije svega pojesti kao desert?? Majko mila...( još jednom )
Na kraju je ispala sreća što sam upravo to doručkovala jer se istog dana otvarao jedan od najpopularnijih sajmova hrane u gradu - Taste of Chicago.
Za tu je priliku zatvorena ulica koja dijeli Grant Park na pola što znači 1,3 km ogromne, široke ceste po kojoj se nahodate da pređete ulicu a kojom su, za tu priliku čitavom dužinom poredani šatori svih restorana u gradu. Na +40 nemoguće ih je sve obići no čim se spusti mrak čitava se ulica pretvara u zabavu. Na svakom uglu svira živa glazba a ponuda hrane je doista impresivna. No i ona je za naša mjerila malo suviše masna pa mi je nakon bruskete od mozzarele i sira trebala čaša pive da sve zajedno probavim :)
Eleven City Diner spada u kultne restorane tipičnog američkog interijera s betonskim zidovima, visokim stropovima, ventilatorima i ponudom koja zadovoljava i najizbirljivijeg gladnog kupca. Moram priznati da nisam očekivala tako dobru atmosferu i tako dobru kuhinju pa mi je bilo žao što sam tako nešto ostavila za sam samcat kraj. Meta je bio Pastrami sendvič čije su fotografije bile u svim lokalnim vodičima pa nisam mogla otići da to ne probam.
Pastrami je zapravo marinirana šunkica obložena začinima a zatim dimljena, parena i ručno narezana. Dobijete dva komada. Pitaju vas kakvu vrstu kruha želite za sendvič a postoji i tzv. Double Decker varijanta, to je ona na dva kata za koju prvobitno nisam bila sigurna tko ju je sposoban pojesti no nakon kušanja mog sendviča uvjerena sam da bih to mogla čak i ja. Čista fantazija! Šunkica se topi u ustima u harmoniji integralnog kruha i priloga od svježeg zelja u umaku od majoneze i vrhnja. Pojela sam sve i mogla bih još.
pa mini cheesecake iz meksičkog restorana
-ne znam kako sam od svih slastica ( u meksičkom restoranu! ) izabrala baš to. Vjerojatno zato što je pisalo ''mini'' ispred nazva a ja sam već jedva disala od obilne porcije, samo je falila mrvica slatkog na kraju no ispalo je da je bio odličan i da je recept koji sam ranije iskušala OVDJE gotovo identičan
...pa čoko okruglica od mrkve iz Row Food trgovine sirovom hranom čija je ponuda doista impresivna i uvijek mi je žao što tako jedinstvene stvari ne mogu ponijeti kući da podijelim s prijateljima.
Savršen, pun okusa, zasitan...jela sam ga dva dana i nikako pojesti
No tu nije kraj. Prelijepu arhitekturu i sve što nije bilo u vezi s hranom možete pogledati OVDJE
a mi se vratimo hrani i nekim malim stvarima koje sam sa sobom dovukla.
