ili kako se nepotrebno zamarati glupostima
Preferiram pravu domaću hranu. Iako nemam
običaj hraniti se po restoranima moram reći da sam s velikim nestrpljenjem
čekala otvaranje restorana SC u Varaždinu, jer osim što je na odličnoj lokaciji bila je to
mogućnost da grad dobije ugodno, kvalitetno i inovativno mjesto za prehranu
studenata i nas, hrane gladnih, pojedinaca.
Napokon se otvorio. Da sam pala s Marsa shvatila sam nakon
prvog posjeta. Moja vizija jednostavnog samoposlužnog restorana s kvalitetnom
ponudom obroka među kojima izabereš ono što ti se toga dana jede i na kraju platiš
s X-icom ili bez, oborila me s nogu kad sam tog jutra u vrijeme gableca ušla
u ogroman prazan restoran. Popunjena su bila ukupno dva stola.
Na glavu mi je pala sva težina
neiskorištenog prostora.
Gospođa na blagajni samoposlužnog pulta
shvatila je da su nam X-ice istekle prije nekih tridesetak godina i ljubazno
uputila u susjednu prostoriju gdje se jede 'a la carte' ( tog te trenutka sva težina
neiskorištenog prostora prignječi do kraja. )
Ali ja ne želim 'a la carte'!!! Svi u gradu su 'a la carte'!
Ja želim prošetati pored svoje hrane,
želim birati, želim znati da mogu pojesti svoj pekarski krumpir ako mi se toga
dana svidi samo taj krumpir ili svoju salatu ako je tamo na pultu izložena
svježa, hrskava i primamljiva. Želim nakrcati svoju platu svim mogućim ponudama i
slasticama koje me tresnu u oko dok prolazim pored njih sa svojim salatama, iako to nisam namjeravala.
Zar oni nikad nisu čuli da gladan čovjek
kupuje preko svojih granica?
Zar nije upravo u toj caki poanta dobrih trgovaca?
Ne.
Ljubazno smo upućene u sobu u kojoj nas je jedna kuhana noga, khh, khhh...oprostite....u kojoj nas je konobar bez boje, sukusa i
osmjeha informirao kakva je miješana salata ( kupus i zelena ) pa nam donio
ciklu umjesto kupusa, usput zamijenivši tanjure jer smo imale čak dva različita
menija: s krumpirom i bez krumpira. Nije mu za zamjeriti, u restoranu su bila
dva popunjena stola, nije to šala.
Ma ne ljutim se ja na njega. Ljutim se što
nisam mogla vidjeti svoju salatu koja je btw. bila smiješno mala i koju nikad
ne bih izabrala da je stajala složena na (praznim) policama samoposlužnog
restorana. Zapravo, poprilično sam sigurna da bih umjesto tih 6 kn, koliko je
koštala, izabrala dobru porciju nečeg za 12 ili xy kuna, jer sam bila
stvarno gladna.
Sve u svemu, mojem razočaranju nije bilo
kraja.
Reklamiran kao restoran 21. stoljeća nije
se činio ništa drugo nego još jedna, na drugu lokaciju prenesena, stara
špranca.
A možda u 21. stoljeću ne jedu zajedno studentice i matorice....hehehe... ( odlična primjedba, hvala gospodinu B. na originalno izabranom izrazu :)
A možda u 21. stoljeću ne jedu zajedno studentice i matorice....hehehe... ( odlična primjedba, hvala gospodinu B. na originalno izabranom izrazu :)
Ili možda ja nešto ne razumijem.
U stvari sigurna sam da ništa ne
razumijem! Jer čežnja da u našem prelijepom gradu
dobijemo nešto poput Merkurovog restorana u Seiersbergu upravo je smiješna (
shopping destinacija Graz, ako niste bili svakako navratite ).
Ta što bih ja? Imamo KTC samoposlužni
restoran tamo na kraju grada,
Umjesto da lijepo prošećem kroz baroknu
jezgru do luđački dobrog novog restorana SC, laktovima se proguram kroz gužvu i
s ponosom u srcu uživam u činjenici da u našem voljenom gradu toga ima, mogu
sjesti u auto i odvesti se u kantinski restoran KTC centra, a umjesto
rekreativnog hodanja natrag do posla, uključiti rekreativno probavljanje
vlastitih beznadnih sanjarenja.
Pravo mi bilo kad očekujem što ne bih
trebala.
( Ovo je kritika vlastitog uma! Molim sve
koji se nađu prozvanim unutar ovog teksta da zanemare zov savjesti i škakljanje
zdravog razuma jer sigurno se to njih ne tiče.)