Ja sam ona generacija koja je izrasla uz mamine cušpajze i miris svježe pečenih kolača. Makrobiotika je bila hrana za druge. Nešto komplicirano i nepoznato, previše zahtjevno za prehraniti četveročlanu obitelj, ali sad, kad su djeca odrasla a muž naučio kako se koristi frižider - odjednom sam otkrila čitav jedan novi svijet. I šta da vam kažem, naglavačke sam se bacila u njega. Doduše još uvijek sa laganom zadrškom, ali naglavačke. Moj suprug je i dalje vrlo skeptičan, kad vidi da kuham nešto što nije za okorjelog mesoždera kao što je on, kaže da ću oboljeti od toga, al' meni se sviđa.
Iako mi je smočnica prepuna cjelovitih žitarica, alga, i ostalih zdravih namirnica, makrobiotika mi se još uvijek čini suviše komplicirana za potpuni prelazak na nju. Znatan je napredak soja, amarant, quinoa i sva ta nova hrana koju sam uvela u jelovnik ali još uvijek smatram da kompletan prelazak zahtijeva previše truda i vremena, i malo više podrške ostatka obitelji :)
Sa pobližim upoznavanjem osnovnih načela pale su u vodu neke stare navike kao što je pranje voća i povrća prije stavljanja u frižider ili sjeckanje poveće količine povrća kako bi odmah bilo spremno za pripremu nakon dolaska s posla. :(((
Makrobiotika kaže da sve to pranjem i sjeckanjem gubi veći dio vitamina i minerala pa se stoga voće i povrće pere i sjecka prije upotrebe. Uh! To puca ravno na moju komociju, a za nju sam se krvavo borila i jedva je izborila i nemam namjeru odreći je se čak ni pod cijenu zdravlja. Točka.
No priznajem da me je knjiga ''Suvremena makrobiotika'' Simona G. Browna toliko zainteresirala da sam je pročitala u dahu i odmah drugi dan otrčala u knjižaru po svoj primjerak. Previše je unutra korisnih informacija koje nisam mogla propustiti a recepti su bili toliko jednostavni da ni njih nisam mogla sve prepisati pa se tako još jedna knjiga pridružila mojoj povečoj zbirci kuharica.
Ova je doista posebna, vrijedi je imati u kolekciji.
Više o njoj u posebnom članku