Ovaj put sam se vratila s puta potpuno euforična. Ono što me oduševilo, naravno, bila je hrana. Ako vas put navede u španjolski Alicante, nikako nemojte propustiti ovo mjesto, zove se LA TABERNA DEL GOURMET.
Dobra vibra, super vino, super hrana...top gastronomska lokacija u koju smo i mi stigle po preporuci. Tražeći mjesto gdje se može pojesti dobra lokalna hrana, preporučili su nam dvije lokacije; jednu u marini i ovu tavernu koja je bila na putu do našeg hotela pa smo odlučile probati.
Da smo stigle na dobro mjesto znale smo po gužvi na ulazu. Prošlo je 22 sata a taverna je bila puna. Za stol se trebalo čekati. Kategorija gostiju bili su lokalni mladi parovi i gosti svih dobnih skupina koji su, isto kao i mi, očito stigli po preporuci. Na naše iznenađenje tamo su bile i naše talijanske kolegice, partnerice u projektu, kojima se nismo nadale a koje su lupale po tapasima. Kažu da su bili odlični.
Prvobitna namjera da probam originalnu španjolsku paellu nekim je slučajem propala, no fučkaš paellu, bilo je previše drugih dobrih stvari. Jelovnik je bio jednostavan ali probran. Kolegica je izabrala kovača i nije pogriješila, bio je vrhunski. Pržen, serviran sa laganim umakom i hrskavim povrćem. Drugoj kolegici na stol je stigao zapečeni svježi kozji sir sa začinskim travama u umaku od meda.
Izgledao je kao camembert a kad ga je prerezala meka se unutrašnjost polako izlila van, u umak od meda...mmmmm...
divotica...
( to moram doma isprobati )
no najviše od svega oduševio me moj tuna tartar. Nešto tako dobro nisam već odavno stavila u usta. ( A stalno nešto fino stavljam u usta, šalim se, ovo je bilo za umrijeti ).
Male ali pravilne kockice svježe tune, poslužene s dvije ampule soya sosa i zdjelicom wasabi umaka. Uz to poprženi kolutići toasta a sve servirano na crnom, kvadratnom pladnju od grafita. Nezaboravno. Priznajem da mi je vizualan izgled odnio dobar dio sveukupnog dojma. Izvrsna hrana servirana nepretenciozno i sa stilom, zar može nešto bolje od toga?
Dok su se slegli dojmovi sjetila sam se da bih mogla napraviti i koju fotkicu no bilo je malo kasno, uspjela sam uloviti još samo komadić onog zapečenog kozjeg sira. Sve smo potamanile.
I domaće crno vino bilo je vrhunsko, da nas umor nakon cjelodnevnog puta nije natjerao na spavanje tko zna što bi sve te večeri pojele i popile.
Kad smo drugi dan pričale Carlosu, našem domaćinu koji tamo živi, gdje smo večerale, rekao je samo: 'O! Very good food!'
Mi bismo rekle - I više od toga! Very VERY good food, dapače, EXCELLENT food.
Rado bi ponovile.