Ovo je knjiga o tome kako je glad za začinima rezultirala potragama koje su zatim dovele do otkrića novih puteva i novih kontinenata, priča o papru, cimetu, ingveru i srednjevjekovnom ludilu koje je vladalo za njima, o golemim količinama koje su se trošile radi prestiža, njihovo štovanje, primjena u ljubavi, važnost u društvenom statusu i prikrivanju smrada....
Sve je to iscrpno opisano u knjizi koja nam približava način života, legende, priče i vrijednosti pojedinog doba i u tančine objašnjava kompletnu povijest tih, danas nama svakidašnjih dodataka, na koje, nakon čitanja, dobijete sasvim novi pogled.
Nekoliko isječaka:
-Za imućna Rimljanina, stol u blagovaonici ( odnosno ležaljka, budući da je stol uveden tek u srednjem vijeku ) bio je jedna od najboljih pozornica gdje je mogao prikazivati svoju istančanost i širokogrudnost.
- Za stolom - kao uostalom i svugdje drugdje - srednjovjekovni plemić nije bio zauzdan
skromnošću. I to je rečeno vrlo blago. Živjeti život srednjevjekovnog kralja, plemića ili crkvenog velikodostojnika zahtijevalo je da se takav život pokazuje. Trebalo se razmetati bogatstvom, njegovim svrhama i užicima...luksuz je bio ''sredstvo društvenog povrđivanja''...
Ono što je vrijedilo za razne druge znakove bogatstva kojima se šepurilo srednjevjekovno plemstvo - broj sluga, arhitektura, nakit, odjeća... - vrijedilo je i za stol. Ukratko, hrana je govorila o čovjeku.
U Engleskoj, krajem IV stoljeća kućanstvo bakingemskog vojvode Humphreya Stafforda trošilo je planinu mirodija različitih razmjera. U 12 mjeseci njegova obitelj, gosti i sluge progutali bi čak 142 kg papra, 87 kilograma đumbira, kao i razne druge začine, čime se dobiva prosjek od jednog kilograma začina na dan.
Začinima su se prikrivali mirisi, konzervirala hrana, zavodili ljubavnici i plačala davanja
Kao što anđeli imaju krila, a sveci aureole, tako su poganski bogovi ljubavi imali cimet. U Eneidi, osobina koja istiće Venerinu božanstvenost jest njezina namirisana kosa, iz koje se šire ambrozijski miomirisi.
Kad Kupid noću nevidljiv posjeti Psihu, razotkriven je zbog mirisa njegovih ''kovrča što odišu cimetom''...
Marcijal, poput šačice drugih pisaca kao što su Proust i Baudelaire, bio je iznimno osjetljiv na mirise. Posebno je prezirao tašt i nepotreban luksuz, a skupe je parfeme smatrao najboljim primjerom za to. Za njega je miris bio još samo jedan oblik snobizma, taštine i bezvrijednih drangulija. Cimet je bio najpoetičniji i najmističniji začin, ali i najzloglasniji, jednostavno zato što je bio najskuplji. Libra ulja u čistom obliku mogla je stajati do 1500 denara - šestogodišnje plače jednog centuriona. Bio je to miris novca koji isparava.......''
Papar je bio prvi začin zbog kojeg je čovjek krenuo u potragu za novim zemljama i otkrio novi svijet. Cimet se smatrao hranom bogova, ljuta papričica bila je samo jedan od više novih stimulansa koji su nastojali privući pozornost. Žudnja za duhanom preplavila je svijet u 16. i 17. stoljeću, a ubrzo su uslijedili čaj i kava. Šećer je bio poznat u srednjem vijeku, svrstavao se u začine i koristio uglavnom u medicinske svrhe...
Te i još brojne druge zanimljive informacije u iscrpnoj knjizi ZAČINI - povijest jednog iskušenja
preporučam! :)